loading
Jeste li rezervirali svoj termin pregleda?
Kontaktirajte nas

Novosti

NJIHOV NAPREDAK JE
05 tra
2017

NJIHOV NAPREDAK JE "MEDICINSKO ČUDO" - intervju s neurologom dr. Joškom Glavićem

Ovom prilikom željeli bismo se zahvaliti svim medijima koji su prepoznali važnost naše priče te su je podijelili putem portala, tiskanih izdanja ili na društvenim mrežama. smile emoticon
Povodom kraja humanitarnog dijela neurorehabilitacijske terapije, naš neurolog dr. Joško Glavić je dao intervju u kojem je približio javnosti samo funkcioniranje i djelovanje inovativnih Hocominih Armeo Spring i Armeo Pediatric uređaja, te pokušao dočarati emocije i atmosferu koji su vladali ovih mjeseci u Poliklinici. 
Intervju gospodina Balda Marunčića kojeg je danas objavio tjednik "DuList" prenosimo u cijelosti, a u istom možete pročitati ponešto i o našim budućim projektima: 

 

Kako ste uopće došli u kontakt sa švicarskom tvrtkom Hocoma?

Još 2012. godine sam na jednom međunarodnom kongresu vidio njihove aparate i od tada sam s njima bio redovito u kontaktu. Riječ je o jednoj od najjačih tvrtki na svijetu, u rangu s Googleom, Appleom, Intelom… Kad sam prije nekoliko godina projekt prijavio za financiranje iz sredstava EU fondova, shvatio sam da naša administracija nije spremna za takve stvari i od svega sam odustao. Ali kako sam ja bio jedini koji je pokazivao stalni interes za posao kojim se Hocoma bavi, oni su osjetili da sam blizu odluke kupiti njihov aparat. Ponudili su mi početkom ljeta tromjesečnu posudbu aparata. Rekli su mi da ih u tom razdoblju koristim i zaradim na njima prvi dio otplate, a ostatak da im platim na leasing. Ja sam im rekao da, ako su oni meni to poklonili, da ću ja pokloniti drugima. Njima to nije bilo jasno, ali su pristali.

Tako ste zapravo došli na ideju o humanitarnoj akciji?

Tako je. S tim da s njom nismo htjeli ići u medije, već smo informaciju dali preko našeg Facebook profila. Htjeli smo dosegnuti do ljudi kojima je to potreba, ali i onih koji su svjesni da je ova vrsta terapije u svijetu 'bomba' i da im je financijski nedostižna. Jer jedan dan kompletne i sadržajnije neurorehabilitacije u Švicarskoj, sa smještajem i obrocima, na ovakvim aparatima košta 3000 eura, s tim da se treba platiti mjesecima unaprijed. Procjena je da bi neurorehabilitacija ovakvog tipa u Švicarskoj koštala najmanje oko desetak tisuća eura mjesečno.

Kakva je bila reakcija i interes?

Pristiglo nam je stotine prijava, iz Hrvatske, ali i iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine… Moram priznati da mi je to bilo poprilično stresno razdoblje. Trebalo je sve to pregledati, procijeniti, pa među svima njima izabrati deset kandidata. Na kraju smo izabrali šesnaest pacijenata za ovu neurorehabilitaciju. Nismo išli ni po lokalnom, ni po nacionalnom ključu. Nismo gledali imena i prezimena, već dijagnoze i vrijeme kad se medicinski problem dogodio. Birali smo najizazovnije i najteže slučajeve, vodila nas je struka. Najteže je bilo javiti ostalima da nisu prošli, jer mnogima je to bila svaka nada. Problem je nekima bio i osigurati smještaj u Dubrovniku tijekom ljeta pa su nažalost morali odustati.

Kako je to konkretno izgledalo u protekla tri mjeseca u Poliklinici?

Kad smo krenuli raditi svima nam je to bilo novo. Moji ljudi jesu prošli edukacije, ali bio je to izazov. Radili smo ujutro od 7 do uvečer do 23 sata, uvijek je netko tu bio. Bilo je zahtjevno. Ali kad smo počeli uviđati prve rezultate elan nam je strašno porastao. Kao da se stvorila euforija. Zamislite da vam pacijent od kojeg su svi digli ruke stigne prvi dan helikopterom, a izađe iz Poliklinike na svojim rukama u invalidskim kolicima. A njemu su ruke život. I to je bilo u jako kratkom vremenu. Pacijenti koji nisu mogli držati olovku u ruci sad normalno peru zube ili otvaraju vrata. Nekima smo uspješnom terapijom uštedjeli operaciju ili dvije, što je ogroman uspjeh. Nekima koji su, uz problem s ekstremitetima, imali i problem s govorom, kao da smo im i tu govornu funkciju probudili, iako nismo rehabilitirali. Mozak je zaista čudo. Neki su se pacijenti vratili svojim liječnicima, koji ne mogu vjerovati što im se u međuvremenu dogodilo i koliko su napredovali. Ova neurorehabilitacija dala im je dodatnu kvalitetu života, jer opet mogu raditi uobičajene radnje. Nama su možda uobičajene i uzimamo ih zdravo za gotovo, ali njima nisu bile. Ispraviti se dok sjede, okrenuti se u krevetu kako ne bi dobili dekubitus, počešati se ako ih svrbi… Velika je to stvar za ljudsko dostojanstvo.
Kakve ste rezultate imali kod svojih šesnaest pacijenata?
Izvrsne, ali moram priznati da nisam bio sretan što dio ljudi, zbog drugih bolesti ili privatnih situacija, nije bio redovit. Tako da ja sebi ne mogu dati odgovor bi li im bilo još bolje da su bili redovitiji.

Na kraju humanitarne akcije od svojih ste pacijenata dobili jedinstven dar. 
O čemu je riječ?

Inače ne volim primati poklone, ali u trenutku kad sam dobio sliku i sami taj čin uručenja i simbolike istog me uisitnu ganula. Jer umjetničku sliku napravi jedan umjetnik, i kao takva po statusu umjetnika ima svoju vrijednost. A ova slika rađena srcem i „ranjenim“ rukama 15 „ umjetnika neurorehabilitacije“ i za mene ima neprocjenjivu vrijednost. Oproštaj od naših novih prijatelja je bio jako dirljiv, a slika je ostala kao uspomena na velike stvari koje smo napravili, ali i kao podsreh da budemo još bolji u svome poslu.

Hoćete li nastaviti s humanitarnom akcijom?

Razdoblje koje su mi Švicarci odredili je isteklo i nakon ovakvih rezultata nismo se mogli pomiriti da aparate vratimo nego smo ga kupili. Ali nakon toliko pozitivnih iskustava odlučio sam da ćemo, uz redovite pacijente po svima dostupnim cijenama, uvijek imati jednog ili dva pacijenta u humanitarnom dijelu. Nekog koga je u tom trenutku pogodila nevolja.

Što su to revolucionarno donijeli Švicarci?

Osmislili su fantastičnu metodu rehabilitacije, kojom se zbog neuroplastične funkcije mozga i fantastične sposobnosti reorganiziranja i formiranja novih veza između postojećih stanica, nazovimo ga „rezervni“ dio mozga preuzima funkciju oštećenih dijelova. U ovom slučaju mozak šalje signal ruci što da radi u interakciji sa zanimljivim video igrama. Sam sadržaj igara je dosta raznovrstan i stupnjevan prema težini stanja pacijenta. Čak smo imali i međusobne dvoboje pacijenata. Mislim da je taj zabavni aspket vježbe bila posebna motivacija kako najmlađim pacijentima, tako i starijima. Dakle, ne vježbamo oštećeni dio tijela, već „vježbamo“ mozak. Tako u mozgu budimo rezervne zone. Meni je kao neurologu taj koncept bio interesantan, posebno neistraženi dio mozga koji preuzima nove funkcije, izvršava nove naloge. O tome sam puno istraživao, ali mi je ipak ovo bila znanstvena fantastika koja se pokazala u reali kako istinski funkcionira.

Govorimo o Armeo aparatu?

Taj aparat je revolucionaran. Do nedavno su ga imali tek Švicarska, Singapur, SAD, Njemačka, Rusija…. Osim nas, u ovom ga dijelu Europe nema nitko. A riječ je o regiji s populacijom preko 50 milijuna stanovnika.

Sad je vjerojatno idući korak da se proširi svijest kako mogućnost za oporavak postoji?

Dok mi pričamo negdje se u Hrvatskoj dogodila prometna nesreća ili neki moždani udar, ili je netko obolio od tumora mozga ili multiple skleroze. Ti ljudi možda ne znaju za ove aparate i pomirili su se da im je sudbina loše perspektive. A nije. Ovaj aparat mijenja sudbine. Nijedan pacijent mi nije došao na uputu liječnika. To mi je frustrirajuće. Pacijenti su sami tražili po internetu. Ovo je nadstandard medicine, ali je liječnik u najmanju ruku dužan znati da ovo negdje postoji i da to kaže pacijentu. Pacijenti imaju pravo znati. Možda je liječnike dnevna rutina 'pojela' pa i ne stignu sve pratiti i malo mi smeta što svi novi pacijenti dolaze jer su sami saznali za ovu vrstu rehabilitacije, a ne jer su ih liječnici na istu uputili, a bez obzira što smo i držali predavanja o učincima terapije i obavještavali liječnike pismeno ili putem virtualnih mreža.

Koja je razlika između klasične fizikalne terapije i ove neuroterapije?

Kombinacija klasične fizikalne terapije i neurorehabilitacije je zapravo pravi pogodak! Kada se radi samo klasična fizikalna terapija i ista prekine, organizam se počne zapuštati, ekstremitet se vrati skoro na početak problema. Kod neurorehabilitacije zbog neuroplastičnosti mozga nema povratka unazad, već funkcije koje su se vratile takve i ostanu, jer se ne radi na periferiji, na ekstremitetu, već na mozgu. I onda neće biti koraka unatrag.

Ključno pitanje je uvijek koliko sve to košta?

Tretman Armeo aparatom će biti na razini tretmana jefitnije klasične fizikalne terapije u Dubrovniku.

Mislite li da će Vam to biti isplativo?

Ne zanima me, jer ja u masi stvari i ne radim baš na svima shvatljiv način. Aparat Armeo sam kupio, jer sam nakon rezultata koje sam vidio rekao sam sebi da kao neurolog nemam pravo to ne imati. Moja želja je, a mojim partneri iz Hocome se sa mnom slažu, da se u Dubrovnik pokrene neurorehabilitacijski centar. To bi morao biti idući korak. Dubrovnik od zdravstvenog turizma treba živjeti kroz cijelu godinu. Ovo nisu terapije od jednog dana, već od šest mjeseci i više. Negdje ići na terapiju šest mjeseci je ogromno skupo. Ne samo tretman, već i smještaj pacijenta, roditelja, pa razni drugi troškovi. Zašto mi to ne bismo imali? Hocoma ima i aparat Locomat, namijenjen za neurorehabilitaciju nogu, koji pomaže ljudima da prohodaju. Vrijedi oko milijun eura, a nastojat ću se dogovoriti sa Hocomom da ga dobijemo na posudbu šest mjeseci. Ipak, poseban problem je smještaj, a to bi se moglo riješiti npr. s Općom bolnicom Dubrovnik. Zašto ne bismo bili najbolji neurorehabilitacijski centar u ovom dijelu Europe?

Jeste li po tom pitanju razgovarali sa sanacijskim upraviteljem OB 
Dubrovnik Jerkom Ferri Certićem?

Obavili smo preliminarne razgovore i Opća bolnica je za to zainteresirana. Smatram da bi za državu bilo pametno vidjeti interes u javno-privatnom partnerstvu ovakve vrste. Jer ovako bi bolnica dodatno zaradila, a i dio pacijenata bi uslugu ovakve rehabilitacije dobio besplatno. U slučaju da sa bolnicom nebi išlo, razgovarao sam i s hotelskim kućama koje su voljne sudjelovati u projektu sa svojim smještajem, bazenima….. Zašto bi ljudi išli u toplice, ako mogu doći k nama? Želimo biti jedini centar takve vrste, kao neka zadnja nada svim tim ljudima.

Još jedan aparat za rehabilitaciju koji nudite je Valedo Motion. O 
čemu je riječ?

Taj Hocomin aparat, laički rečeno, kroz interakciju kompjuterskih igrica vježba leđa. Kad čovjek vježba sam, nikad nije siguran izvodi li vježbu na pravilan način i pomaže li mu to zaista. Konkretno, kad vas 'ukoče' leđa i kad biste trebali vježbati, prvo se obavi dijagnostika kralježnice. Dobijemo dinamičku poziciju kralježnice i prepoznamo probleme. Potom pacijent dobije aparat sa senzorima, koje stavi na leđa. Dok igra igricu, ako vježba ispravno, osvaja bodove. Što bolji rezultat na igrici, tim kvalitetnija vježba. I svaka igrica je izabrana i programirana prema zdravstvenom problemu i dijagnozi. Dobro je što se može vježbati kod kuće. Postoji aplikacija za tablete i mobitele, koja se spaja s aparatom. Aparat sa standardnim vježbama može koristiti i više osoba. Može se posuditi ili kupiti, ali prema preporuci naše fizijatrice.

Od nedavno u svojoj ponudi imate i zanimljiv projekt 'Neka dom ostane DOM', koji se prvenstveno tiče umirovljeničke populacije?

Europska unija pokušava raznim mjerama uspostaviti vaninstitucionalnu skrb za starije i nemoćne osobe, ali još uvijek bez rezultata. Naši domovi za starije osobe su puni, a skupi i još s dugim listama čekanja. Nemoćni ljudi često nisu bolesni a mentalno su jaki, i možda nemaju potrebu ići u dom. Na kraju krajeva, iz doma se nitko nikad nije vratio kući. Po našem konceptu želimo ljudima omogućiti ostanak u kući dokle god je to moguće. Njima miriše njihova kuća, banja, kuhinja. Ne želimo raskidati simbiozu čovjeka i njegovog doma, što se odlaskom u dom za starije osobe događa. Projekt provodimo na više razina, od plaćanja računa, šetnje, vožnje, pratnje u trgovinu ili crkvu, narudžbe obroka. Osigurali smo doktore, sestre, fizioterapeute, njegovatelje, laborante, spremačice… Novost je i „Halo pomoć“ narukvica koju nose 24 sata dnevno, koja im daje sigurnost. U slučaju da im se nešto dogodi, da padnu ili im pozli, mogu je aktivirati i pomoć stiže. Uzmimo za primjer pomorca koji izostaje iz kuće dva mjeseca, i u tom razdoblju mi preuzmemo brigu o njegovom roditelju. Svaku večer on na e-mail dobiva kompletno izvješće: zdravstveno stanje, kako se osjeća njegov roditelj, raspored posjeta fizioterapeuta, pazimo na svaki detalj. Da skratim - za manje cijenu od cijene državnog doma, čovjek može ostati doma, a imati cjelovitu skrb. Međutim, ovu uslugu mogu koristiti i osobe s invaliditetom, trudnice. Bitno je samo da im ne treba potpuna 24-satnu skrb. Plan je na projektu zaposliti od 10 do 20 ljudi. Krenuli smo s ovim projektom od listopada i zaista se veselim vidjeti kako će se razvijati.

 

Povezane novosti

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacija